Digresije

Učenici trećih razreda gimnazije se vesele:

Izaći na ulicu i boriti se za neku ideju je demokratsko pravo svakog čovjeka i učenici su to iskoristili. I na kraju su dobili što su tražili. Jer, budimo iskreni, iako oni kažu da nisu protiv mature nego protiv ovakve mature — jasno je da im je cilj bio izbjeći dotičnu. Riješili su se jednog velikog problema. No, učenici bi svoju maturu ionako imali tek sljedeće godine. Da su bili konstruktivni onda bi umjesto odgode tražili bolju informiranost. A nisu.

A zašto je državna matura dobra? Jednostavno, zato što je to jedini način da se svi učenici u državi testiraju na ravnopravan način. Jasno je da u tako složenom projektu ima problema. Problem priznavanja rezultata s mature na fakultetima je jedan od najvećih. Bilo je i drugih problema, neki od njih su riješeni (npr. matematika kao neobavezan predmet). Neki drugi nisu, što ne znači da ne bi bile u sljedećih godinu dana.

Ali, ovdje treba napomenuti jednu važnu stvar: Za razliku od mnogih drugih promjena u školstvu do kojih je došlo zbrda-zdola odlukama bez konzultiranja javnosti — projekt državne mature je jedan od rijetkih koji je nastajao uz stalnu medijsku raspravu. Od samih početaka pa do dana današnjeg.

Nadalje, ove godine se organizira pilot test državne mature nakon kojega će otprilike imati dojam što ih očekuje sljedeće godine. I to je, po mom mišljenju, sasvim korektno od ministarstva — da prije prave provede testnu tek toliko da se vidi što ih u stvari očekuje. Prvi nacionalni ispiti (pripremni za državnu maturu) su provedeni još prije dvije godine (2005/06). Državna matura se imala dogoditi tek sljedeće školske godine. A i to ne za sve škole nego samo za gimnazije. Četverogodišnje stručne i umjetničke škole su trebale slijediti još godinu dana kasnije.

Toliko o tome da se baš sve stvari organiziraju neplanirano i u zadnji čas.

Što smo na kraju dobili?

Ministra bez kičme koji godinama sprema projekt i tvrdi kako je dobar. E da bi u par sati maltene odustao od projekta.

Generaciju kojoj je ispit zrelosti bio — izaći na ulicu i boriti se za svoju stvar. Jedino što su taj svoj ispit zrelosti iskoristili da bi izbjegli svoj (drugi) ispit zrelosti.

PS. Mrak se divi njihovoj organizacijskoj sposobnosti. I ja isto, ali osim toga ne vidim ništa posebno dubokog i vrijednog u cijeloj akciji.

U zadnjih par mjeseci sam otvorio nekoliko blogova na Bloggeru. I, moram priznati da mi se puno više sviđa za nekakvo casual blog-anje. Lakši je za korištenje i ima iskoristivu email-to-post funkciju. Za razliku od Wordpress-a kojemu to ne radi ako je mejl pisan u html-u.

Ima još… Imam volje pisati, ali nemam vremena za duge tekstove. Nekako mi je uz ovaj blog ostala karma pa svaki put kad krenem ispadne nešto od tri kartice teksta. Eksperimentirao sam s tumblr-om, ali blogger je jednostavniji.

Zato odlučih…

Novi blog je na blog.puzz.info.

Digresije.info ću ostaviti za sada, možda za neke duže tekstove… Bumo vidli…

Zbog Sa(n)jma knjiga u Puli sam malo prije završio partiju Go-a. Ove godine sam čak i pokupovao nešto knjiga. Moram priznati da je sajam u Puli puni pogodak; sve ono što mi je falilo na Interliberu u Zagrebu ovdje imam. Kao prvo Interliber mi je sterilan, u smislu da je velik i bez nekih zbivanja u ogromnim prostorima bez duše. Vjerojatno je to samo moj dojam, jer obično sam u Zagreb odlazio na jedno popodne, i na brzinu prošao sajam. Sigurno je bilo foruma, razgovora s književnicima, predstavljanja knjiga… Ja nekako nisam bio u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ili barem ne u pravom paviljonu, tamo gdje se nešto zaista dešava. Šetnja Interliberom je kao srfanje Amazonom, a to mogu i od doma…

E, a Sa(n)jam knjige mi je za početak blizu (sat vožnje). Smješten je u puno ljepšem prostoru. Dom hrvatskih branitelja u Pule je dovoljno veliki da bilo što u njemu ostavlja dojam pravog sajma, a opet — dovoljno je mali da mogu upamtiti u kojem paviljonu je neka knjiga koju sam planirao kupiti kad obiđem ostatak sajma. U najvećem od tri prostorije se zbivaju zbivanja. Odnosno, tamo na podiju dešavaju razgovori s autorima. Dok se, na primjer, razgovara s Đelom Hađiselimovićem o Izabrao Đelo Hađliselimović, to čuju svi ljudi u sali. I sudjeluju u predstavljanju dok idu od štanda do štanda.

Da sam se na Interliberu naumio slušati Đelu, prvo bih na programu tražio gdje se točno dešava. Tamo bi pisalo “Paviljon XIVa”, a ja bih tričetvrt sata bauljao velesajmom u potrazi. Kad bih, napokon, našao paviljon XIV, vjerojatno bi to bio “XIVb”, a do potrage za prolazom u “XIVa” Đelo bi već ispričao svoje.

Da sam u Zagrebu, kao u Puli, namjeravao poslušati razgovor Velimira Viskovića s Dževadom Karahasanom: Tričetvrt sata potrage za paviljonom XVIIc, bi bilo taman toliko da Visković ispriča polovicu svog “uvoda”. I došao bih taman nu trenutak kad mu Dževad očajnički pokušava istrgnuti mikrofon. A publika se meškolji, neugodno im je prekinuti uvaženog profesora Viskovića. Jer, koliko god da je zanimljiv predavač (a jest, definitivno!) oni su došli slušati ovog drugog.

Karahasanova knjiga “Istočni diwan” ima posebno mjesto u mojoj zbirci. Posebno iz dva razloga… Kao prvo prazno je — izgubio sam knjigu. I, kao drugo, od svih knjiga koje nisam pročitao do kraja — ova je najbolja. Nisam ju pročitao do kraja samo zato što me svaki put omela neka druga obaveza negdje oko prve trećine knjige. I tako je ispalo da sam tri ili četiri puta pročitao početak.

Ona je pročitala samo prvih deset stranica knjige i slaže se da “Istočni diwan” mora biti strašno dobar roman. Kad je autor, napokon, uspio dobiti mikrofon u svoje ruke — uvjerismo se kako je on i zanimljiv (su)govornik. Iako ima malo smotan izgovor slova r, osjeća se kako je svaka rečenica promišljena. I svaki vic i anegdota na pravom mjestu. Savršeno je uvjerljiv kad kaže kako je bosanski fratar veći katolik od pape Ratzingera (”On živi svoje katoličatvstvo, ono je to po čemu je drukčiji od susjeda-sarajlija koji su pravoslavci, židovi, muslimani. A biti katolik u Vatikanu — to je pleonazam!”). Pa čak i ono “u vražju mater” ima smisla dok objašnjava da su književnost i ljubav naj-uzaludnije stvari na svijetu. Naslov predstavljene knjige je “Izvještaji iz tamnog vilajeta”.

No dobro… Moje pazarenje je završilo s par knjiga. Jedna je rođendanski dar kojeg moram danas dati, druga je “Sva naša oružja” (Jared Diamond: “Guns, Germs and Steel”, 119 kuna!).

Kada na izborima pobijedi njegov favorit, ekonomistu je to dokaz onog “The Wisdom of Crowds“, a kad pobijedi onaj drugi tada je u pitanju “The Myth of the Rational Voter“. Cronomy kaže:

(…) onima koji i dalje misle da je Milanović neka dobričina, pun vrlina (…). Vide ga kao viteza u blještavom oklopu (…) a ne vide njegovo pravo lice bahatosti (…) njegov oportunizam, karijerizam. (…) Milanović u politici je poput mladića koji lovi cure vikendom (…) Onaj koji preuzima odgovornost nakon bitke nije lider, već šarlatan (…) Zoran Milanović je bezobrazan. Zaboravlja da treba promjeniti način govora kad se obraća Sanaderu (…) Jedan dobar kurs iz pristojnosti i kulture bi svakako dobro došao, njemu kao i Hrvatskoj.

I još:

Umjesto toga, sada imamo samo još jednog kauboja u hrvatskoj politici. Ja preferiram demokraciju i odgovornost od “indijanaca i kaubojaca.” Ja nisam više u vrtiću.

Mogu razumijeti da ekonomist ne voli socijal-demokratsku opciju. Čak i ja, ekonomski polupismen, mislim da razumijem gospodarske probleme koje nosi takav pristup, ali nije u tome stvar… Ne poznajem Milanovića, kao političara, toliko dobro da mu mogu prišiti epitete kao šarlatan, bahat, bezobrazan, kauboj, nepristojan… Ako mu je grijeh demagogija, onda mislim da i Sanader treba dobiti svoju porciju epiteta. Jedan od njih bi mogao biti i lažljivac.

Neki su se jasno svrstali. Ali, za nekoga tko je mjesecima (iz pozicije egzaktne ekonomske nadmoćnosti) govorio kako se ne želi upuštati u jeftino politiziranje, neki od epiteta u ovom članku mi se čine u najmanju ruku čudni. U istom tekstu piše i puno drugih stvari s kojima se u potpunosti slažem, ali komentirao bih ovaj zadnji dio. O “demokraciji i odgovornosti”.

Ja isto preferiram demokraciju i odgovornost. Svi znamo što je demokracija. Ali, što je to odgovornost? Odgovoran je onaj koji će se suočiti sa svim posljedicama svojih odluka. A gdje je odgovornost glasača iz dijaspore koji su u velikoj većini svoj glas dali Sanaderu?

Nema je.

Pobjeda HDZ-a vjerojatno nije najgora stvar na svijetu, ali ovakva pobjeda nije “mudrost gomile”, nego “mit o racionalnom glasaču”. I sve to začinjeno s nelogičnošću po kojoj ljudi s dva državljanstva mogu krojiti i sudbinu države u kojoj ne žive.